KAKO SAM NAUČILA PLIVATI

Odgovornost za učenje mojega plivanja preuzeo je tata. Mislim da sam bila mirna pri ulasku u vodu. Nisam ni pomišljala da bih se mogla utopiti, a ni dubina mi nije predstavljala problem. Samo sam zbunjeno gledala svog najdražeg oca kako pluta na vodi dok mi objašnjava zakone fizike koje ni danas ne razumijem. Pokušao mi je sve objasniti matematički i logički. I sad mi se to čini kao nuklearna fizika, a možete zamisliti kako je to kada otac pokušava petogodišnjem djetetu objasniti Arhimedov zakon i slične stvari. To je kao da magarca učite pisati! Usprkos očevom strpljenju i nagonu da mi sve logički objasni (što ni sada ne „pali“ kod mene), ja sam samo mahala rukama i nogama kao riba na suhom. Koji put bi taj zamah čak bio blizu pravilnog izvođenja iako to nisam shvaćala. Nakon što smo prevalili taj teorijski dio, krenuo je praktični. Tata me držao za noge pa za ruke pa sve tako dok nisam počela pokazivati znakove da se neću utopiti. Nakon što sam savladala plivanje, htjela sam vidjeti kakav je to osjećaj kad se čovjek utapa, no sada nisam mogla svoje tijelo navesti da tone. Izgleda da uvijek želim ono što u tom trenutku nemam.

Ena Rudan, 8.a

NEK SJA MI SUNCE IZ TVOJIH OČIJU

Ti... Stvorio si mi zbrku u glavi. Sve je zapravo rečeno u  mojim mislima, ali kako to  prikazati u nekoliko rečenica?! Ako je zaljubljenost neprestano razmišljati o tebi, ako je to dobivati loše ocjene jer mi je mozak prepun tebe i nema mjesta za školu, onda sam ja zaljubljena. Voljela bih biti u tvome zagrljaju kao dijete u majčinom. Na moju žalost, to je nemoguće. Tebe zanima druga. Moje srce to ne razumije. Srce u ovoj bitci pobjeđuje razum. Bez tebe sam kao Kina bez riže. Razgovori s tobom do kasnih sati jednostavno me sve više zaljubljuju u tebe. Kad prođem pored tebe, ne dobijem leptiriće u trbuhu. Ne. Ja dobijem cijelu boksačku arenu! Odustajem od borbe protiv svojih osjećaja. Nadam se da će to s vremenom proći. Ne želim i dalje gledati tvoje oči kako zablistaju kad vidiš nju. Želim da budeš sretan, ali ne želim sebe mučiti takvim prizorima. Možda sam premlada da bih zapravo bila ovoliko zaljubljena. Možda nisam?! Kad se prisjetim trenutka kad smo se upoznali, naviru mi suze. Žalim što smo se upoznali. Voljela bih izbaciti iz glave tu tvoju dobrotu, duhovitost i sklonost pomaganju, ali ne mogu. Probala sam više puta. Izbjegavanje po školi. Zapeo si u mom srcu i u mojim mislima kao miš u mišolovku. Jednostavno kao priljepak. Od sada je moj životni san izbaciti oštricu tvog stakla iz mog srca. Zbogom!

Tea Delić, 8.b

MOJ ŽIVOT, MLAD I SLADAK

Moj je život dobar od samog početka, od rođenja. Jedina mi je želja bila zabavljati se. Sjećam se kako sam slatko puzao, a kad bih se pokušao dignuti na noge, isti trenutak bih pao. Moja prva riječ bila je Baci! Valjda to nešto govori o meni.  S vremenom mi je bilo  zabavnije jer sam mogao hodati pa i polagano trčati.

Kad sam imao oko sedam godina, počeo sam raditi nevolje kao što su ,,slučajno” razbijanje vaza i ostale nepodopštine. Svejedno sam svima bio sladak kao šećer. Bio sam bucmast kao bundeva i imao sam glavu kao loptu. U tim su me godinama zanimali rat i sport. Jedva sam čekao krenuti u školu, ali nakon tjedan dana bilo mi je za plakati. S deset godina najdraži su mi trenutci bili na školskoj ekskurziji, pogotovo noćenje s Filipom, Mateom, Matijom i Markom.

Eh, onda je nastupio pubertet… Više nisam bio bucmast kao bundeva nego mršav kao igla. Nisam više bio nizak, nego visok kao zgrada. Dobro sam učio i sad sam osmaš.  Opet ekskurzija- fantastično, pogotovo diskoteka! Bio sam jako tužan kad je završilo tih pet nezaboravnih dana. Sad ne mogu učiti  jer su mi misli još uvijek u Istri. Slavim četrnaesti rođendan. Baš me zanima što će biti u sljedećih deset godina.

Mislav Topalušić, 8.a

NA RASTANKU

Svi jednom moramo upoznati rastanak. Većina smatra da je to jedan tužni čin pun boli, patnje, tmurnosti. Razumijem zašto bol i tuga. Prošao sam mnogo rastanaka, no jednog dana sam shvatio: ,,Kraj je novi početak!” Možda će naši dragi otići, no zauvijek će biti tu, stajati u našim srcima, grijati nas u svakoj pojedinoj sekundi svojom ljubavlju i dobrotom. No ipak patim iznutra. Ljudi mi kažu da će biti bolje, no što ako ne bude? Upitah majku hoće li biti bolje, a ona mi proplače na ramenu, osjetim kako tuga ulazi u moje srce poput ružinog trna koji uzima sav život iz mene. Nije mi rekla odgovor, no osjetio sam ga. Upitah se: ,,Zašto, Bože?” No u tom trenutku osjetim kako mi majčino srce grije svaku stanicu u tijelu, osjećam euforiju i radost. Promislih da neće biti bolje, no shvatih da  ljubav sve te životne udarce olakšava. Sjetim se da sam upravo nastavio živjeti zbog te ljubavi.

…Tog dana sam se rastao sa živućim anđelom, svjetlom nebesa, mojim draguljem. Suze mi naviru na oči, osjećam se tmurno, izjedeno, uništeno. Kao da me život tuče sa strane na stranu. Bojim se, strahujem, boli me, no zar bol mora biti zlo? Zbunjen sam od ove velike igre koja se zove život. Ne želim se igrati više! Previše patim. Ramena mi se tresu. Jedva spavam. Rastanak je teška stvar, zar ne? Pogotovo kad znaš da tu osobu nećeš vidjeti nikad u životu, da samo postoji u mislima. Tješim se i borim kroz ovaj život. Sve emocije kao da se bore u meni da dođu do izražaja. Shvatim da me prijateljica Bol nikad neće ostaviti.

 Jedne večeri mi se i prikazao on. Ne mogu to opisati. Osjetio sam veliku hladnoću, a ujedno ljubav u srcu. Počnem urlikati, derati se, vikati. Suze su tekle kao potok. Smrt je došla u moju obitelj. No shvatio sam što moram napraviti. Te sam večeri izbacio svu bol, patnju i tugu iz sebe. Po prvi put mi se vratila nada u život. Kako dani prolaze, sve je već i veća borba u kojoj život skoro uvijek pobijedi. Ja sam borac, oblačim svoje borilačke rukavice i … Tum! Bum! Evo ti živote! Uzvraćam ti sve udarce. Mogao sam tog dana odabrati dva životna puta: ili propasti ili nastaviti se boriti. Svi smo borci u obitelji. Trebali bismo dobiti medalje iz boksa. Ovo je život. Vjerovali ili ne. Shvatio sam da sam izašao iz iluzije i ušao u pravi, pravcati život, dok su moji vršnjaci, srećom, još u svojim tinejdžerskim iluzijama. Kod mene je… Zbogom djetinjstvo! Bilo mi je drago, sad moram biti ozbiljniji. Kraj je novi početak, tu rečenicu uvijek imam u glavu jer me stalno potiče da napredujem. Srce mi govori: ,,Želim živjeti!’’ Moje vene se proširuju, mozak bistri, a ja imam onaj stari osmijeh na licu.

Luka Štefanić, 8.a

SVE ZBOG JEDNOG DJEČAKA

Već sam mnogo puta od svojih prijateljica čula kako bi one sve učinile za ljubav. Mislim da u našim godinama to ,,sve” nije dobro objašnjeno ili one ne shvaćaju taj pojam. Ja odmah pomislim na neke ekstreme ekstrema kao što obično budu u filmovima. Ja to „sve“ objašnjavam kao više sitnih stvari i jednu veliku. Ja bih otišla kući SVIM onim autobusima kojim on ide iako ne znam gdje bih izašla te bih vjerojatno završila Bogu iza nogu. Učinila bih SVE u svojoj moći kako bih mu indirektno rekla da izađemo vani ili ga nagovorila da sjedne baš pored mene. Također bih uložila SVO svoje znanje kako bih mu pomogla učiti predmete u kojima ne postiže dobre rezultate. Iako... moram priznati da bismo vjerojatno ovdje zamijenili uloge jer sam ja ona koja ne razumije fiziku i kemiju, dok bi on završio prvi na državnom natjecanju! I na kraju, volim SVE  na njemu, a što više otkrivam pričajući s njim, više mi se srce grije. Iako ima tek jedan posto šanse da se i ja njemu sviđam, mislim da bi on učinio SVE (svojim indirektnim razgovorom i sramežljivim osmijesima) da upozna pravu mene, a ja bih naučila SVE viceve i dosjetke ovoga svijeta da se SVE vrti oko njegovog osmijeha.

Ena Rudan, 8.a

Didina konoba

U konobi moga dide

Sve, baš sve je kako treba.

Ondje  vlada potpuni red,

mjesta imaju i krumpiri i med.

Meso visi sa svih strana,

miriše fino sva ta hrana…

Ponosan je djed na konobu svoju,

ne bi je dao za palaču koju.

Redi je i licka, stalno nešto slaže,

Tako mora biti, tako dida kaže!

Konoba je ponos dragog dida moga,

a dida je ponos cijelog roda svoga!

Sara Lovrinović, 6.d 

Priroda se budi  

Danas ću vam opisati kako se priroda budi.

Na mojoj slici prirode prevladava zelena boja, ali ima i šarenih. Nebo je plavo kao ocean. Trava je zelena kao veliki proljetni list salate. Leptiri su kao stražari cvjetovima. Oni ih čuvaju i oblijeću oko njih, a poneki leptirić čak i sleti. Zaboravila sam vam reći da  su leptirići šareni kao kad mama kupi šarene i mirisne lijepe bombone. Dva cvijeta se odmaraju u valovima slabog povjetarca.  Stabla se njišu kao da sanjare o svom prvom proljetnom snu. Proljeće je tu, proljeće nije san, zato brže-bolje idite i uhvatite ove zrake sunca! U proljeće je vrijeme zaljubljivanja i vrijeme veselja! Proljeće je tuuu!

Karla Marunica, 4.a

Priroda se budi

Dok šećem livadom, gledam ptice na granama i slušam njihovu proljetnu pjesmu. Blistavi šareni leptiri prolaznicima odvlače pažnju. Livada je puna crvenih, rozih i ljubičastih cvjetova, ali svi koji su gledali leptire, zagledali su se u dvije prekrasne perunike ljubičasto-žute boje. Sve se probudilo, priroda se budi. Došlo je proljeće.

Iris Antunović, 4.a

Ples leptira

Na proljetnoj livadi leptiri su započeli svoj proljetni ples. Leptiri imaju velika krila u svim bojama. Kad ih malo bolje pogledam, njihove boje stapaju se u dugu. Plešu pokraj proljetnica i vesele se proljeću. Cvijeće je nježne ljubičaste boje i kao da zove leptire da se oko njega igraju. U daljini se vide zeleni grmovi koji u sredini čuvaju veliko stablo sa zelenom krošnjom od tek naraslih listića. Cijelu prirodu obavija bistro proljetno nebo. Svi su jedva dočekali proljeće baš kao i ja. Veselimo se suncu da nas okupa svojim zlatnim zrakama.

Ivan Copić, 4.a

Prvi proljetni let

Odlučila sam opisati prvi proljetni let. Velika livada kao lijepo mirno more. Na njoj su sve proljetne boje: žuta, bijela, crvena, ljubičasta i zelena. Među cvijećem lete šareni leptiri svoj prvi proljetni let. Na livadi rascvjetano cvijeće, ima stabala i grmlja. Cvijeće se veseli što je dobilo ružičastu haljinu za ples. I stabla plešu. Nebo je plavo i bez oblaka. Svi su radosni dok ih sunce grije. Prekrasan je prvi proljetni let.

 Mila Pivac, 4.a

Svatovski običaj u mom zavičaju

U mom zavičaju običaj je da mladoženja i njegovi svatovi idu po mladu. Svi pjevaju i vesele se. Malo se i popije. Kad dođu do mladenkine kuće, stari svat mladoženje isprosi mladu. To bude smiješno jer obično podvale neke pogrješne mlade. Nakon toga svi svatovi idu u crkvu na vjenčanje, a poslije se ide kod mladoženje. Tada mlada mora baciti jabuku preko kuće. Ako uspije, bit će dobra mlada, a ako ne uspije, bit će da je kuća velika. Mlada baca bombone i novčiće na radost prisutne djece. Nekad bi se pjetlić zavezao za barjak te bi svatovi uživali u svatovskom ručku kod mladoženje. Danas je toga sve manje, pleše se i pjeva po hotelima i sve se više zaboravljaju stari običaji što je meni pomalo tužno.         

Ana Koštić, 4.a

Folklor

Folklor je narodni ples. Predstavlja tradiciju i običaje određenog područja. Sastoji se od plesa, pjevanja i sviranja. U plesu sudjeluju muškarci i žene, izmjenjuju se pjevanjem i plesanjem, a za sviranje služe im narodna glazbala: mandolina, frule, harmonika, gajde itd.

Folklor obuhvaća cjeloukupno narodno stvaralaštvo, narodne priče i pjesme, narodne plesove i kola. Prepoznatljiv je po narodnim nošnjama koje su najčešće rukotvorine. Folklor predstavlja tradiciju nekog naroda. Različita folklorno umjetnička društva sastaju se na natjecanjima te međusobno ocjenjuju ples, nošnju i pjesmu. Folklor oslikava veselje i slavlja kakva su nekad bila. Na latinskom jeziku folk znači narod, a lor znanost. Ja mojoj baki kroz šalu kažem da je folklor bakin ples dok je ona bila mlada, tj. bakin disko.

  Lenka Barišić, 4.a

Moj najdraži sport

Moj najdraži sport je ples, i to latinoamerički . Neki od plesova nastali su na Karibima,a neki u Brazilu, kao što je samba. Stil latinoameričkih plesova razlikuje se od standardnih plesova. Za razliku od standardnih plesova, latinoamerički plesovi, kao i njihova muzika, žele nešto ispričati. Za LA plesove specifičan je rad kukovima koje rotiramo oko svoje osi unazad te rad lopaticama, tako da spuštamo lopaticu na kuk koji rotiramo (desni kuk-desna lopatica, lijevi kuk –lijeva lopatica). Značajna je razlika između ST i LA i u tehnici izvođenja koraka. Za razliku od standardnih plesova, gdje u koraku naprijed idemo preko pete, u LA korak naprijed ide sa zavijenim koljenima preko prstiju na puna stopala. U LA držanju plesači su udaljeni jedan od drugoga, za razliku od ST plesova u kojem stoje jedan nasuprot drugom. U ST plesovima partnerica stoji s partnerove desne strane. U LA postoji i držanje i držanje za obje ruke u visini struka,dok u ST plesovima toga nema. 

Moj prijatelj u invalidskim kolicima

Siguran sam da svatko ima nekog prijatelja invalida. Imam ga i ja. To je u stvari prijatelj moga tate. Zove se Robert i ne može hodati. Prije je hodao pomoću štaka, a sada je u kolicima.Robi možda ne može hodati, ali zato radi najbolje palačinke. Ne može ni trčati, ali zato prekrasno crta. Najsmješniji je kada uzme usisavač. Stavi ga na svoje noge i krene po kući kao neki robot. Kada izađemo u šetnju, ja ga vozim, a on zapovijeda:  lijevo, desno, pravo, stani!  Ipak me katkada hvata tuga kad ga vidim. Tada se sjetim da ima svoju obitelj i prijatelje koji  ga vole i pomažu mu . 

Tatin prijatelj je poseban, a ja sam sretan što mogu biti s njim.

 

Bono Bosak, 4.b

 

MRAVAC

 

Jedan mravac tražio je pravac

Jer je htio nastaviti pravac.

Na putu je naletio na ženu ljutu.

Žena se derala

I po stablu verala.

Stala mu je na put, nije mogao dalje,

A tu je bio i pas koji laje.

Kući se vratio s osmijehom na licu

Jer je imao temu za novu pjesmicu.

Znao je da vrijeme potratio nije

I sada se još uvijek smije.

Nikolina Milanko, 4.b

LEPTIR

 

Leptir kojeg opisujem nije sličan leptiru iz mog udžbenika.  Moj je leptir šaren. Krila su mu toplih i hladnih boja. Velika su  i  njima može poletjeti u svemir. Ispod krila ima dva repića.  Njegova su ticala velika i ima debeljuškasto tijelo. U parku leti od cvijeta do cvijeta. Veseo je. Svaki put kad ga poželim uhvatiti, pobjegne mi. Jednom mi je poletio toliko daleko da sam se zabrinuo za njega.  Zamislite,  nakon tri dana vratio se, a s njim su bila i dva leptirića. Kad šetam parkom, on me prati.

Međutim , kad odraste,  nikad se više neće vratiti.

 Antonio Zorica,  4.b

                                                                                                                                 

CRVENO

 

Crven je plakat, crvena je ruža

Crven je mamin osmijeh kad je odabrala muža.

Crven je mak, a bome i lak.

 

Crvena je torba od bake, a i bocun od tate

Crvena su slova, crvena je i uspomena moja.

 

Crveno je srce moje koje kuca samo za tvoje.

Crven je usisavač, cvjetić, a i konfetić.

 

Crvene su mnoge stvari, ali najviše

Ljubav moja koja pripada tebi!

 

 Ivana Jurić i  Vanja Semerad, 4.b

 

 

ŽELIM TI REĆI

 

Želim ti reći jednu stvar, ali ne znam kad.

Želim ti reći,  oh baš ti želim reći, ali dolazi mama.

Želim ti reći, ma hoću ti reći, ali kad počne mali odmor.

 

Želim ti reći nešto kad budemo sami.

Želim ti reći kad završi škola.

Želim ti reći, ma baš sad.

Želim ti reći neke riječi!

 

Ivana Jurić, 4.b

 

RECEPT ZA UKUSAN PROLJETNI DAN

 

Uzmi dan na čisti smijeh

i  znam da to  nije grijeh.

Promiješaj ga sunčevom dobrotom

i  smatraj to velikom svotom.

Dodaj žumanjke zraka

i znaj da je to gesta laka.

Na red jabuka, red oblaka dodaj

i malo dobrote nadodaj.

Ispuni dan svježim prijateljstvima,

osladi mirisom maslačka

i dodaj svježega zračka.

Odlij iz svog dana ravnodušnost

i mnogo svojih mana.

Svoju ljubav koju si tog dana stekao

podijeli s onim koji ti je „Dobar dan !“ rekao.

Zdjelicu punu slatkiša podijeli sa svima,

a  na kraju neka zdjelicu poliže plemenitost vjetra.

Bude li kišice, neka ti opere ruke  svojim veseljem,

a sutradan ponovi to sve da bude ljubavi previše.

Nikolina Milanko, 4.b

 

MOJE DJETINJSTVO

Bok,  zovem se  Nikolina i pišem vam o svom djetinjstvu.  Imam dva brata. Oba su mlađa od mene.  Stariji se zove Ivan, a mlađi Luka. Ovo su događaji kojih se sjećam. 

Kad se Ivan rodio, stalno sam ga gnjavila, a kad je narastao, on gnjavi mene. Prije je on puno pričao, a sada ja puno pričam, ali gnjavim i svoju najbolju prijateljicu Vanju. Vanja mi je poput sestre. U prvom razredu mi je bila najbolja prijateljica Ivana, a od drugog razreda mi je najbolja prijateljica Vanja.  Stalno sam s Vanjom izlazila u šetnju i na igralište da se maknem od malih „gnjavatora“.    Sjećam se jednog doživljaja.  Nosila sam Ivana i on je povratio na mene. Trčala sam po stanu tražeći krpu.  Dok sam je naporno tražila, Ivan se smijao. Gledajući ga onakvog dražesnog, prošla me ljutnja. 

Kad se Luka rodio, pokušavala sam ga  naučiti pričati, ali on je mene naučio pričati svojim jezikom:  „ Gu, gu, ga, ga, aaaaa.....“ .  Odlično smo se sporazumijevali.  Jednom  se nisam mogla probuditi  pa se Luka popeo na moja leđa i uzjahao  me.  Naravno da sam se ubrzo  probudila.

Vanja mi je i dalje najbolja prijateljica, a  Ivan, Luka i ja smo zauvijek obitelj.

 

Nikolina Dujmović,  4.b

 

 

LISICA

 

U šumi sam vidio lisicu

kad je moja sestra upoznala mišicu.

 

Imala je veliki rep

kad sam čekao lovački red.

 

Izgledala je kao čudovište

I točno znam to odredište.

 

Tada sam bio u lovačkoj kući

Pa sam to rekao predsjedniku Vuči.

 

Antonio Zorica, 4.b